Priveli smo kraju naš izazov: čitali smo svakodnevno kroz dva i pol tjedna oko pola sata! Ali, mi u našoj skupini „Bubamare“ i inače jako puno čitamo, svakodnevno! Pročitali smo već jako puno priča, pa čak i jednu knjigu, Čudnovate zgode šegrta Hlapića, naše spisateljice Ivane Brlić-Mažuranić. Okruženi smo knjigama, djeca ih prelistavaju, pomalo sami slovkaju, ispituju, prepričavaju, ilustriraju…
Pa, po čemu je onda ovaj izazov bio drugačiji?
U svojoj biti, on nije donio ništa novo u naš svakodnevni vrtićki rad, jer su čitanje i sve njegove dobrobiti već odavno sastavni dio naše prakse. Ovim smo izazovom dodatno naglasili važnost čitanja te svjesno poručili, i djeci i odraslima, koliko je ono važno za cjelokupan dječji razvoj.
Čitanjem smo i ovoga puta njegovali ritual koji nam je i inače blizak: čitali smo u približno isto vrijeme, smještali se u naš posebno opremljeni mekani centar čitanja sa spužvama i jastučićima, razgovarali o pročitanom književnom djelu, poticali uključivanje sve djece u razgovor te onima koji su to željeli omogućili izražavanje kroz ilustracije pročitanog djela.
A što je ono što djeca time dobivaju – i inače u našem vrtiću?
Prije svega ugodno provedene zajedničke trenutke. Kroz svakodnevno čitanje prisjećamo se već pročitanih naslova, učimo se dramatizaciji, osvještavamo poruke koje nam priče šalju, prepoznajemo emocije likova, ali i vlastite emocije. Upoznajemo nove riječi, mijenjamo završetke priča, posjećujemo knjižnicu, čitamo priče u stihovima, prepoznajemo rime i sami ih stvaramo, stavljamo se u položaj pojedinih likova te izrađujemo naše drvo čitanja.
Kratko rečeno: čitanje je trajni dio naše svakodnevice – ono nas veseli, proširuje vidike, obogaćuje usmeni izričaj i čini nas bogatijima u svakom smislu.
I, svakako, nastavljamo dalje!
