Dana 16.travnja 2014.g odine konačno je realiziran naš izlet u KRAPINU kojeg smo dugo planirali i još duže iščekivali. Izlet je planiran u sklopu projekta IGRAJMO SE PRAČOVJEKA, koji se tijekom veljače i ožujka provodio u skupini petogodišnjaka. U izlet su uključena i djeca drugih naših skupina, kako bismo racionalizirali troškove (što nas više ide, manja je cijena). Za izlet smo se jako dobro priredili, od naših predznanja o krapinskom pračovjeku, do roditeljskog sastanka i preciznih dogovora o zaduženjima tijekom putovanja.
Dobre pripreme rezultirale su time da na putovanju nismo imali nikakvih problema; djeca, iako relativno mala, bila su savršena, spremna za igru, šalu i pjesmu tijekom putovanja , a posebice spremna za naučiti još nešto novo o životu pračovjeka.
Krenuli smo iz Bilja, nešto malo poslije 7 sati ujutro. Putovanje do Krapine trajalo je do 13 sati, ali u autobusu nam ni u jednom trenutku nije bilo dosadno, samo smo svi bili pomalo nestrpljivi kada ćemo već stići. U tom prvom dijelu putovanja imali smo malo više posla s nekom djecom koja su patila od problema bolesti vožnje, ali kako smo za to bili dobro pripremljeni, svi problemi su bili brzo riješeni. A djeca kao djeca, kad su izbacila iz sebe ono što ih muči, bili su „kao novi“.
Nakon razgledavanja Muzeja pračovjeka odvezli smo se do VUGLEC BREGA gdje smo imali ručak (kompletan, s desertom), gdje su nas mazili i posluživali kao prave velike goste, gdje smo se sjetili naše tete Marinke (jer nam pohana šnicla nije bila izrezana kao što nam ona to priredi), gdje smo se poigrali na prekrasnom igralištu na padini brijega i gdje smo na kraju pogledali i pomazili male slatke ponije koji tu žive.
U povratku prema Bilju raspoloženje u autobusu je bilo na vrhuncu, pjevalo se , zabavljalo, odgledali smo film Družba Pere Kvržice, trudili smo se potamaniti većinu hrane koju smo ponijeli sa sobom i na kraju je većina pozaspala.
Ukratko , bilo nam je jako lijepo, djeca su bila savršena, u takvom sastavu mogli bismo „na kraj svijeta“ . Koliko smo se pribojavali dugotrajnog boravka u autobusu, a na kraju nam je to bio jedan od najljepših dijelova putovanja, a to je, između ostalog, i svrha ovakvih izleta; da se odvojimo od roditelja, da se zajedno družimo u drugačijem okruženju nego što je vrtić, da se osamostaljujemo, da se bolje upoznamo, da pomognemo prijatelju koji je u nevolji i da sve što imamo podijelimo međusobno.
ZAHVALJUJEMO RODITELJIMA NA UKAZANOM POVJERENJU KADA SU SVOJE NAJVEĆE BLAGO POVJERILI U NAŠE RUKE.
ZAHVALJUJEMO NAŠOJ OPĆINI KOJA JE SUFINANCIRALA OVO PUTOVANJE I TIME OMOGUĆILA DA VEĆI BROJ DJECE SUDJELUJE U ISTOM.
ZAHVALJUJEM ODGAJATELJICAMA KOJE SU NA OVOM PUTU ODRADILE „LAVOVSKI POSAO“.
