Od kada su ih u jesen ispratili na njihov dugi put u tople krajeve, Zvjezdice su željno isčekivale povratak roda. Ovih dana su konačno dočekali: „naš“ par roda iz susjedstva se konačno vratio. Zatekli smo ih u velikom poslu obnove gnijezda. Vrijedno su letjeli i skupljali grančice koje su u kljunu donosili i ugrađivali u svoje gnijezdo kako bi bolje i čvršće dočekalo i nove stanovnike-mlade rode.
Šetajući do rodinog gnijezda nismo išli kao „torbe“, već smo sa zanimanjem promatrali promjene oko nas. Tako smo naišli na mjesto gdje je sve bilo bijelo , i staza i trava, pa smo se zapitali nije li to pao snijeg. No pametne dječje glavice primjetile su da to padaju latice cvjetića sa drveća.
Zavirili smo i u maleno jezerce u neposrednoj blizini rodinog gnijezda. Vidjeli smo zlatne ribice, ali i zlatne ribetine. Htjeli smo vidjeti i koju žabu, no sve su bile skrivene (možda zbog nešto hladnijeg dana, a možda zbog blizine roda). Baš kada smo htjeli krenuti nazad u vrtić, na stazi pored nas pojavila se jedna žaba. Dugo, veoma dugo zadržali smo se u igri s njom. Pokušali smo je potaknuti da skoči, da krene kamo bismo mi htjeli, pojedinci su je podragali, a malo je nedostajalo da je ulove u ruku. Sa žabom još nismo niti završili, a evo nam nove zanimacije: iz zemlje je izašla jedna duga i debela gujavica i pružila se preko staze. Djeca su je dodirnula, a ona se sklupčala, uspaničila se, nije znala kamo bi pošla. Kako bi na betonu brzo uginula, usmjerili smo je prema zemlji, njenom domu.
Toliko je zanimljivih stvari tu oko nas, toliko izazova da smo gotovo zakasnili na ručak u vrtić. Zato smo nazad krenuli trčeći, a nakon svega, djeca su u slast pojela ručak i umorni, slatko zaspali.
Odgojiteljice Stefani Sermek i Zvjezdana Radetić